predstavljamo vam knjigu
ČASOVNIČAR I SAČASNICI
(zbirka postistorijskih priča s domaćim zadacima)
učesnici:
Eliezer Papo - autor
Isak Asijel - rabenu
Dejan Čavić - dramski umetnik
gost - Nermin Sarajlić - recenzent knjige
Moderator večeri - Ružica Galac Popović
Dobro veče, molim vas da se udobno smestite, isključite svoje mobilne telefone i široko otvorite svoje umove, ... Dozvolite mi, da ovde, gde smo svoji među svojima, u našem malom hramu jevrejske kulture, priznam da se ne osećam baš najsigurnije. Laik među veroučiteljima! Imala sam veoma težak zadatak da knjigu „Časovničar i sačasnici“ pročitam i pokušam da razumem u rukopisnoj, elektronskoj formi.
A meni detetu prošlog stoleća, veoma je važna materijalna knjiga, po čijim marginama mogu voditi lični dnevnik pročitanog. Uradila sam sve, od pisca knjige zadate mi domaće zadatke, posebno pažljivog čitanja navedenih delova Tore, crtala porodična stabla i puteve ... ako mi je nešto promaklo, ili ako sam sve shvatila samo na svoj način, tu su autor knjige i rabenu Isak, mene da isprave, a vama daju upute za bolji pristup knjizi.
Eliezer Papo - u svom novom romanu „Časovničar i sačasnici,“ koji se zapravo sastoji od dva domaća zadataka, pet školskih časova i četiri odmora, govori jezikom detinjstva ili koristi slovna i jezička rešenja za kojima je sam posegao.Mi ćemo se večeras, između ostalog, igrati izvrtanja i uvrtanja reči, ili tumačenja filozofskih glavolomki i rebusa. „Odmori su super - ali je ono između odmora dosadno“ kaže i Papo i u svoju knjigu uvodi pravila dečijih igara: „deseterac“, „zadave“, „japaje“, „odanja“, „vrača pogađača“, „ja bi teo pesmom da ti kažem“ I sama sam u školi nekako više volela odmore od časova,(odmori su verujem, onaj specifikum - koji karakteriše i povezuje konkretno mesto odrastanja i konkretnu generaciju). „Sva ljepota igara je u tome što one nemaju svrhe - ili je mi, srećom ne zanmo“, kaže Papo.
Čitajući kalambure Papoove igraonice na odmorima, pala mi je na pamet pemica Libero Markonija:
„Od šale sam se rodio
sa šalom sam živeo
o šalu me našli obešenog“ ....
Upravo s’toga, da mi ne bismo visili obešeni o tom šalu - vrlo ozbiljno moramo pristupiti čitanju konkretno napisanog. Slušajte i pokušajte se prisetiti. Gde ono imaju problem ? „Č“ ili „Ć“.
Dejanovo prvo čitanje od str 4 do str 7
Čas prvi Oblik ili sadržaj – čija se pita? Prostoriju u kojoj se okupljaju nazvaju caskaonicom - što zbog casova (unatoc tvrdom c) - a što zbog caskanja. Za
javni prostor caskaonica je prilicno mala. Kao soba u privatnom stanu prilicno velika. Svud uokrug stalaže s knjigama - a u sredini prostor za sjedenje, fotelje i jastuci rasporedeni oko niskog okruglog stola. Cajnik i tanjir sa isjecenom patišpanjom ide u krug. Casovnicar (tako su se na kraju složili da nazivaju onog medu njima koji vodi recene casove, nakon što se isti odlucno usprotivio mogucnosti da ga nazivaju rabinom ili hahamom) lista potežu knjigu, razmišljajuci, za trenutak, o cemu bi se mogao povesti razgovor. - Uto ga jedan od sacasnika (dogovorili su se da tako zovu ostale ucesnike ovih casova - iako se casovnicar i tome suprotstavljao držeci da bi se svi trebali zvati casovnicari - ali je ostalima bilo bitno da naprave razliku izmedu dvaju ocigledno razlicitih stupnjeva znanja - a posve su ga ušutkali tvrdnjom da je cijelo traganje za alternativnim nazivima prouzrokovano njegovim zazorom od odgovornosti za tude stavove i živote - pa bi mogao i on njima malo izaci u susret - jer ne može sve biti ni po njegovom) prekide pitanjem: - Zašto se Avraham nakon Sarine smrti ponovo oženio? - Zato što je pošto-poto htio nabešati dvanaest sinova. - odgovori Casovnicar, kao zapeta puška - kao da se radilo o odgovoru koji se sam po sebi podrazumijevao. - Zašto bi Avraham htio nabešati dvanaest sinova? - Zato što je proroštvo uslovljeno kontekstom, i ljudi tumace božansku poruku u skladu sa svojim pogledima na svijet. - Pa kad je Bog obecao nekom od Avrahamovih predaka, da ce kroz njega postati veliki narod koga ce biti kao zvijezda na nebu - clanovi plemena su odmah shvatili da je, pošto jedan covjek ne može izroditi tako mnogo djece, Bog sigurno htio reci da ce rodonacelnik tog buduceg naroda imati dvanaest sinova - jer, ne zaboravimo, tako su bila organizovana njihova nebesa: zodijak, savršeni krug, koji se dijeli na dvanaest sazviježda oznacenih sa dvanaest znakova. - Nisam razmišljao o vezi dvanaest plemena Izraela sa znakovima Zodijaka - drugi ce sacasnik - ali, zar nije Avraham prvi kome je dato obecanje o narodu brojnom kao zvijezde nebeske i zemlji koju ce naslijediti.1 - Ako je receno obecanje dato tek Avrahamu, i tek nakon što je došao u zemlju kanaansku - kako je, onda, Avrahamova porodica koja je ostala u Uru Haldejskom mogla znati za to obecanje - i ne samo znati - nego se i poistovjetiti s njim? - A ne piše li da su Rebeku, kad su je poslali da se uda za Avrahamovog Isaka, blagoslovili rijecima: "da se namnožiš na hiljade hiljada i sjeme tvoje da naslijedi vrata neprijatelja svojih"2 - što je sasvim identicno sa onim što mi uvijek zovemo obecanjem Avrahamu. 'Hiljade hiljada' potomaka odgovara velikom narodu koga je kao zvijezda na nebu - a 'naslijedivanje vrata neprijatelja' odgovara naslijedivanju zemlje. - U redu - prvi ce sacasnik ponovo - obecanje buduceg velikog naroda i naslijedivanja zemlje stariji su u Avrahamovom plemenu od Avrahama samog - ali gdje pronalaziš potvrdu za tvrdnju da su recenu predaju tumacili kao dvanaest znakova Zodijaka? - Ne piše li neposredno nakon odjeljka o žrtvovanju Isaka - a prije odjeljka o vjencanju Isaka i Rebeke, da su Avrahamu dojavili da je Milka, njegova snaha, rodila Nahoru, Avrahamovom najstarijem bratu, osmoricu sinova - dok mu je inoca rodila još cetvoricu. Sve u svemu: dvanaest. A onda mu uz to upakuju, onako beduinski - sasvim slucajno, i podatak da Nahor ima i unuku - Rebeku, ne bi li kako postigli da se ista uda za Isaka.3 - Zašto bi oni bili zainteresovani za udaju Rebeke za Isaka ako su vec postigli cilj i Nahor ima dvanaest sinova? - Do žrtvovanja Isaka Nahorov klan nije imao sumnji da ce se obecanje ostvariti kroz njihovu granu plemena. Na koncu, kao što si rekao, Nahor je imao dvanaest sinova - a Avraham samo dvojicu. Spremnost starog beduina, Avrahama, da jednog sina, Išmaela, otjera od kuce - a drugog, Isaka, žrtvuje - iskopavajuci si tako ognjište svojim rukama, spreman da žrtvuje buducnost svoga klana, sve svoje planove, snove i nade svom sve zahtjevnije i zahtjevnijem Bogu zaintrigirala je pripadnike druge grane klana koji su, kao i Avraham na pocetku, za Boga bili zainteresovani u onoj mjeri u kojoj ga se moglo regrutovati za ineterese klana i plemena. - To još uvijek ne objašnjava zašto su htjeli da se Rebeka uda za Isaka. - Sve u svemu, cini se da su se htjeli osigurati za svaki slucaj - i steci dio akcija i u drugoj grani klana. Ne zaboravi da ce se kasnije isti taj Lavan, Rebekin brat, natjecati s Jakovom, Rebekinim i Isakovim sinom, oko pitanja kroz koga ce se ostvariti obecanja. - Odvratno. - Možda tebi danas. Inace sasvim ljudski i saobrazno vremenu i uslovima. Šta misliš zašto je Avraham poslao svoga slugu da mu uzme upravo Rebeku, unuku njegovog najstarijeg brata - iako mu je Bog zapovijedio da ode ne samo iz zemlje svoje - nego i iz svoga plemena - pa cak i iz doma oca svojega, dakle da napusti svoje bratstvo i svoje pleme. Forma ove zapovijedi je selidba - ali njen sadržaj je prekidanje njihovog uticaja na Avrahamovo poimanje svijeta. - Cekaj da rasvijetlimo ovu tacku - ti, dakle, insinuiraš da je i Avraham htio akcije u Nahorovom projektu. - Ne insinuiram - tvrdim. - Ne umanjuje li to Avrahamovu velicinu, to što ga se svodi na beduina koji pokušava regrutovati Boga za svoje interese. - Ako je Avraham poceo onako kako je završio, dakle kao onaj ko je spreman da žrtvuje svoje planove da bi ostvario božansku volju - u cemu je njegova velicina? Takav covjek i nije covjek - nego neki mitski polubog koji samnom i s tobom nema ama baš nikakve veze. Istovremeno, da je završio tamo gdje je poceo, zajedno sa Nahorom i ostalim sitnošicardžijskim beduinima - ne bi bilo nikakve price o Avrahamu. Ovako prica o Avrahamu, beduinu koji je prevazišao sebe i pregorio svoje sebicne interese u službi Bogu ostaje kao
svetionik za sva vremena.
Naslovi poglavlja: „Oblik ili sadržaj - čija se pita“, „Ima li Bog džepove?“ „Jeli Bog raja?“, „Žrtvovanje Išmaila“, već sami sobom tvore vrlo lični, znači i vrlo ranjiv, pristup zadatom čitanju poglavlja Tore. Osim što stare priče kazuje na neki samo njemu svojstven - nov način - ili što već poznato vrlo originalno prepričava, Eliezer Papo zavodljivo, nabusito, intrigantno ili mudro čini da priče ožive, ovde i sada, uz mobilne telefone, izmedju vecea i savremenih novinskih članaka - vremena se pomešaju. Prvo božansko obraćanje Avramu: „napusti zemlju, pleme i očev dom“ Papo će protumačiti kao „depolitizaciju stanovništva i prostora“. U maniru postmoderne, Eliezer piše priču na priču u dobro poznatoj priči. I kao da storija već nije bila dovoljna „zamršena“ Papo je, pričajući o priči, produžava i tako se igra i sa stvaraocima Tore i sa čitaocem. Ali Papo nije samo Sefardski pripovedač, on je i filozof - smem li reći gnostik? Časovničar ili treći sačasnik? u svakom slučaju „prikantenro“ i pripovedač -pokretačka energija, sa lakoćom uvlači svog čitaoca (ili sačanika) u paralelnu raspravu biblijskih pojmova i odnosa Bog - Čovek i filozofskih pojmova forma - sadržaj, u raspravu odnosa suštine i forme, duhovnog i fizičkog. Nekada izravno i strogo, a nekada zakukuljeno - da vam se učini da pred sobom imate nerazmrsivu gužvicu sjajnih ibrišima - tankih, kao što tanka je nit ljudske duše.
Nahoru, bratu Avramovom - ispunjena je forma obećanja (kroz datih mu 12 sinova), a Avramu sadržaj (kroz zadato mu poštovanje principa na kojima počiva mehanizam božanskog upravljanja svetom).
„Čovek mora biti svestan svrhe stvaranja da bi je mogao ispuniti“ ... „Pošto boga ne možemo razumeti, mi ipak možemo posmatrati Božju tvorevinu i pokušavati da shvatimo koji je razlog njenog postojanja“(citat iz knjige Arije Kaplana)
U svetlu priče o poreklu vrlo je lako u sebi zalutati, ako se baviš samo vrstom krvi koja teče tvojim venama, tj. fizičkim aspektom problema, ostaješ zarobljen negde uz put, u formi, bez budućnosti koje obećava providjenje, (kao Nahor). A ako se slepo držiš samo suštine, kroz formu možeš zalutati na svom putu ka cilju koji ti je proviđenjem zacrtan, (kao Avram). citiram „Božanska poruka ljudima neminovno dobija formu. Ne zbog onog koji je šalje - nego zbog onog ko je prima ... Bog je sa svoje strane, zainteresovan za sadržaj. Ljudi, međutim, ako uopšte prihvate njegovu poruku - prihvataju oblik koji su joj sami dali“
Zapravo. Papo je pokušao da filozofskom metodom odnosa forme i sadrzaja, prodre u smisao Avrahamovog rodoslovlja. Upravo u razumevanju tog odnosa (Bog, Avram, izmena zapovesti i obećanja) leži ključ za razumevanja ovog štiva! (slično, kao što kreacionisti pokušavaju prirodno naucnim metodama da dokažu da je Postanje tačno). I sad, pomalo smušena i vroglava, pitam se: imam li pred sobom PARDES rabinski obrazovanog pisca ili gnostički (prirodno-naucno sredjen mozak) te kroz filosofiju i filosofski pristup - pogresno čitanje Tore.
Dozvolite mi samo kratku digresiju, jer moram objasniti pojam: PARDES
PARDES je akronim koji tvore inicijali reci peshat, remez, derash, sod - a podrazumeva 4 nivoa tradicionalo rabinskog čitanja i tumacenja Tore)
1.peshat (prvi nivo) je traganje za direktnim značenjem teksta, ne bukvalnim! Primer; oko za oko, zub za zub. Raši tumači ovaj stih ne kao bukvalno vadjenje oka onome koji ti ga je izvadio , već kao adekvatnu novčanu nadoknadu za štetu koju si pretpreo.
2.remez (drugi nivo) je prepoznavanje aluzija, indirektnih sugestija u tesktu koje se odnose na nepovezane teme. (što bih ja vrlo volela da je roman Časovničar i sačasnici jeste!)
3.derash (treci nivo) je homileticki (propovedacki), nivo metaforicke interpretacije, takodje i interpretacije u skladu sa 13 principa vere
4.sod (cetvrti nivo) najdublji smisao teksta je misticka interpretacija. Prvi primer ovog pristupa je Zohar
Onaj ko samo cita Toru i misli da je nesto razumeo, ne zna o cemu govori. Dakle, onaj koji koristi samo naucni metod da bi dokazao istinitost Tore nasuprot pardes pristupu - čini budalastinu.
Istinitost nije tema za dokazivanje! Istinitost je aksiom i premisa! Tema je smisao!
A temu Eliezerovog romana Časovničar i sačasnici možda naj jasnije možemo sagledati kroz njegov, rekla bih moto:
Takvi su ljudi. Ove price nisu date da bi se nekome rugali - nego da bismo shvatili da do dana današnjeg nismo daleko odmakli.
Dejan Drugo citanje od str 22 - 28
- Boga ionako ništa ne ogranicava - casovnicar ce. - Kada je, svojevremeno, Mojsije, shodno svom egipatskom poimanju stvari, tražio da mu Bog preda neko od imena putem koga bi Mojsije mogao staviti u pogon neku od božanskih sila... - Staviti u pogon neku od božanskih sila...? - prvi ce sacasnik s cudenjem, namrštivši se u znak neodobravanja. - Tako ja razumijem biblijski tekst. Mojsije prvo traži znak...12 - Mojsije nije tražio znak - nego je, zbog svoje skromnosti, izrazio sumnju u svoju sposobnost da izvede Sinove Izraelove iz Egipta. - Ako nije tražio znak - zašto mu, onda, Bog kaže: "I ovo neka ti je znak da sam te Ja poslao: kad izvedeš narod iz Egipta služice te Bogu na ovoj gori"?13- Cini mi se da se Mojsijev prvi zahtjev treba shvatiti u svjetlu božanskog odgovora. Mojsije, dakle, kaže Bogu: ja to ne mogu obaviti, ja sam covjek. Daj mi znak da sam
tvoj poslanik. - Ja, i onda mu Bog na to da znak: Znak da sam te Ja poslao je to što ceš uspjeti u misiji. Jakog mi znaka! - treci ce sacasnik. - Upravo u tome i jeste poenta. Bog mu kaže: Nema znaka! Ne treba ti znak! Zar ne vjeruješ da te Ja šaljem? Zar ne vjeruješ da sam Ja kadar tobom napraviti cudesa? - Na to Mojsije kaže - treci ce sacasnik, citajuci naglas iz Biblije: "Evo, ja dodem kod Sinova Izraelovih, i kažem im: 'Bog otaca vaših poslao me vama' - a oni mi kažu: 'Kako mu je ime'? - šta da im kažem?".14 - Drugim rijecima? - upita ga casovnicar. - Drugim rijecima: Recimo da meni i ne treba znak - sinovima Izraelovim treba. Ja znam da si me Ti poslao - ali oni ne znaju. - Sa svim se ovim slažem - prvi ce sacasnik casovnicaru - ali odakle si izvukao da je priroda recenog znaka gospodarenje nekom od božanskih sila - kako si to, maloprije, nazvao? - Mojsije, znaci, traži od Boga znak da je on Božiji poslanik. Znak koji ce uvjeriti sinove Izraela. Neko božansko ime bi, po Mojsijevom mišljenju, divno poslužilo svrsi. Sad ja pitam tebe - gdje je u tome logika? Božije vlastito ime koje je u opticaju medu sinovima Izraelovim, koje bi pukom autsajderu još i moglo poslužiti kao lozinka - za Mojsija i onako nema nikakvu upotrebnu vrijednost - jer šta je cudno, novo i dokazujuce ako Amramov sin, Levijev unuk, Aharonov i Mirjamin brat, a po biblijskoj prici Mojsije je sve ovo, zna kako njegovi saplemenici nazivaju Boga... - Istovremeno - drugi ce sacasnik, pridružujuci se - tek ime za koje niko nikad nije cuo, tipa Kuzu-Muzu, ne bi bilo nikakav dokaz. Iz svega, dakle, proizilazi da je Mojsije tražio da mu Bog stavi na raspolaganje neko Ime zazivanjem kojega ce Mojsije uvijek moci izvesti neko cudo - što bi bio dokaz natprirodnosti njegovog poslanstva. - Zvuci O. K.. U najmanju ruku, slaže sa našim saznanjima o egipatskoj magiji i religiji - složi se i treci sacasnik - jer u Egiptu su prvosveštenici raznih kultova sveštenickim novacima predavali tajna znanja o božanskim imenima putem kojih se bogove moglo prisiliti - ili, barem, ponukati da ucine odredena djela. Takvi su se rituali cesto obavljali nad vodom - i zvali su se oblacenje božanskih imena. - A Mojsije - ponovo ce casovnicar - koji je vaspitan i odrastao na egipatskom dvoru nije imao nikakvog razloga da svijet ne posmatra kroz naocare koje je dobio od svojih ucitelja, egipatskih pismoznanaca i sveštenika... - Meni - insistirao je prvi sacasnik - sve to zvuci malo do umjereno nipodaštavajuce prema Mojsiju. - Znaci, Mojsije se rodio kao drugaciji - i u citavom svom životu nije ništa naucio - nego je kroz njega krocio autisticki, cuvajuci se bilo kakvog spoljnjeg uticaja? - O. K., nemojte me ubjedivati. Ti nastavi - rece casovnicaru - sa svojom pricom - a ja cu, ako imadnem primjedbi, vec uskociti. - Dovde smo došli jer su nas naša vlastita pitanja i odgovori dovde doveli. Danas cak nismo ni odredili temu kojom cemo se baviti - prema tome nisam ja tebe ubjedivao ništa više nego li ti mene - i bilo ko ovde bilo koga drugog. A ako je tome tako - onda to nije ubjedivanje nego razgovor - casovnicar ce, blago iziritirano.